Iako nije više politički subjekt, kralj Tomislav je i u socijalističkoj Jugoslaviji bio dakle objekt političke imaginacije. Slično je i kasnije u Republici Hrvatskoj, kada hrvatski srednjovjekovni vladari (također ne više kao politički subjekti) dolaze gotovo u prvi plan političke imaginacije hrvatske nacionalne ideologije. To pokazuje da su se gotovo svi politički poreci – do dana današnjeg – pozivali ne samo na simbolički kapital Tomislava nego i na sebi svojstvene kontinuitete i politike povijesti kako bi nastojali dodatno učvrstiti vlastitu poziciju i legitimitet ili ispuniti neke specifične političke ciljeve i identifikacije.